IP broj

IP broj ili IP adresa je jedinstvena brojčana oznaka računala na internetu. IP adresa je u osnovi binarni broj, koji je u slučaju trenutno važeće verzije IP protokola, IPv4, binarni broj 32 bita dug. Često se radi lakšeg pamćenja IP adrese zapisuju u dekadskoj notaciji, gdje se 32-bitni broj podijeli na četiri 8-bitna broja, koji se zatim prikazuju kao četiri decimalna broja odvojena točkom. Svaki od tih brojeva je u rasponu 0-255, što je upravo raspon brojeva koji se mogu prikazati u jednom 8-bitnom binarnom prikazu. IPv6 verzija protokola predviđa 128-bitne adrese, te se u tom slučaju može koristiti i heksadecimalni zapis, radi kraćeg oblika i jednostavnosti. Primjer IP adrese je 172.16.254.1 (na slici). Svako računalo koje je povezano na Internet mora imati jednoznačno dodijeljenu IP adresu. Te adrese su nužne da bi se paketi upućeni s izvorišnog računala mogli preusmjeriti do odredišnog. Taj postupak preusmjeravanja vrše računala specifične namjene koje nazivamo usmjerivači. IPv4 je trenutni standard za IP adresiranje na Internetu. Kako je nužno da IP adrese budu jednoznačno dodijeljene, postoje međunarodne organizacije koje se brinu o raspodjeli IP adresnog prostora. Takva je organizacija The Internet Assigned Numbers Authority (IANA). IANA zatim za određen raspon adresa zadužuje regionalne Internet registre, pa je za područje Europe zadužen RIPE Network Coordination Centre. Ono što bi se moglo nazvati IPv5om je postojalo samo kao eksperimentalni ne-IP protokol u realnom vremenu nazvan ST2 i opisan u RFC 1819. Ovaj protokol je napušten u korist RSVP-a. IP adrese se dijele na one privatne i javne. Javne IP adrese su jedinstvene, globalne i standardizirane. Razvojem Interneta počelo je nedostajati sve više i više slobodnih IP adresa. Rješenje tog problema su bile privatne IP adrese. Privatne adrese mogu biti duplicirane uz uvjet da se ne nalaze u istoj lokalnoj mreži. Prilikom izlaska korisnika iz lokalne mreže na Internet, privatna adresa IP adresa se pretvara u javnu IP adresu pomoću metoda NAT (Network Address Translation) i PAT (Port Address Translation). U IPv6, novi (ali ne još široko korišten) standardni internet protokol, gdje su adrese 128 bita široke, što bi, čak i sa velikim dodjelama netblokova, trebalo zadovoljiti blisku budućnost. Teoretski, postojalo bi točno 2128, ili 3.403×1038 unikatnih adresa. Kada bi zemlja bila sačinjena kompletno od zrna pijeska od 1cm³, onda bi se mogla dodijeliti jedinstvena adresa svakom zrnu u 300 milijuna planeta veličine zemlje. Veliki prostor za adrese će biti rijetko popunjen, što omogućava ponovno kodiranje više informacija. Globalne adrese koje se šalju k jednom odredištu sastoje se iz dva dijela: 64-bitni dio za rutiranje i 64-bitni identifikator domaćina. Netblokovi se određuju kao moderne alternative IPv4: broj mreže, kojega prati kosa crta i broj značajnih bitova (u decimalnom zapisu). Primjer je 12AB::CD30:0:0:0:0/60 uključuje sve adrese koje počinju s 12AB00000000CD3. IPv6 ima dosta poboljšanja u odnosu na IPv4, pored samo većeg prostora za adrese, uključujući i samostalno ponovno odbrojavanje i obveznu upotrebu IPsec-a.🔗IP broj

IPv4

IP protokol verzija 4, kraće IPv4, najrašireniji je IP protokol na najvećoj računaloj mreži danas - Internetu. Pojedine verzije IP protokola razlikuju se po načinu adresiranja, izgledu zaglavlja paketa, ali i brojnim drugim detaljima. Najvažnija karakteristika IPv4 protokola je da koristi 32-bitnu IP adresu, što znači da je propisana duljina svake IP adrese u ovoj verziji protokola 32 bita.🔗IPv4

IPv6

Internet protokol verzija 6, ili kraće IPv6 je relativno nova verzija internet protokola koja će najvjerojatnije postati sljedeća standardna verzija komunikacijskog protokola na najvećoj računaloj mreži danas - Internetu. Trenutačno najraširenija verzija je IP verzija 4, ili kraće IPv4. Pojedine verzije internet protokola se razlikuju po načinu adresiranja, izgledu zaglavlja paketa, ali i brojnim drugim detaljima. Najvažnija karakteristika IPv6 je da koristi 128-bitnu IP adresu, tj. propisana duljina svake IP adrese u ovoj verziji protokola je 128 bita.🔗IPv6

WHOIS

WHOIS (pronounced as the phrase "who is") is a query and response protocol that is widely used for querying databases that store the registered users or assignees of an Internet resource, such as a domain name, an IP address block or an autonomous system, but is also used for a wider range of other information. The protocol stores and delivers database content in a human-readable format. The current iteration of the WHOIS protocol was drafted by the Internet Society, and is documented in RFC 3912. Whois is also the name of the command-line utility on most UNIX systems used to make WHOIS protocol queries. In addition WHOIS has a sister protocol called Referral Whois (RWhois). History Elizabeth Feinler and her team (who had created the Resource Directory for ARPANET) were responsible for creating the first WHOIS directory in the early 1970s. Feinler set up a server in Stanford's Network Information Center (NIC) which acted as a directory that could retrieve relevant information about people or entities. She and the team created domains, with Feinler's suggestion that domains be divided into categories based on the physical...🔗WHOIS

Hostname

In computer networking, a hostname (archaically nodename) is a label that is assigned to a device connected to a computer network and that is used to identify the device in various forms of electronic communication, such as the World Wide Web. Hostnames may be simple names consisting of a single word or phrase, or they may be structured. Each hostname usually has at least one numeric network address associated with it for routing packets for performance and other reasons. Internet hostnames may have appended the name of a Domain Name System (DNS) domain, separated from the host-specific label by a period ("dot"). In the latter form, a hostname is also called a domain name. If the domain name is completely specified, including a top-level domain of the Internet, then the hostname is said to be a fully qualified domain name (FQDN). Hostnames that include DNS domains are often stored in the Domain Name System together with the IP addresses of the host they represent for the purpose of mapping the hostname to an address, or the reverse process. Internet hostnames...🔗Hostname

Ping

Ping je administrativni alat koji služi za provjeru dostupnosti poslužitelja na računalnim mrežama temeljenim na IP protokolu.🔗Ping

CIDR

CIDR (engl. Classless Inter-Domain Routing) mrežni je standard koji se, uz privatne adrese, koristi kako bi se sačuvao "skučeni" adresni prostor Interneta uzrokovan naglim rastom broja korisnika i prevelikim rasponima klasnih mreža.🔗CIDR

Private network

In IP networking, a private network is a computer network that uses private IP address space. Both the IPv4 and the IPv6 specifications define private IP address ranges. These addresses are commonly used for local area networks (LANs) in residential, office, and enterprise environments. Private network addresses are not allocated to any specific organization. Anyone may use these addresses without approval from regional or local Internet registries. Private IP address spaces were originally defined to assist in delaying IPv4 address exhaustion. IP packets originating from or addressed to a private IP address cannot be routed through the public Internet. Private IPv4 addresses The Internet Engineering Task Force (IETF) has directed the Internet Assigned Numbers Authority (IANA) to reserve the following IPv4 address ranges for private networks: In practice, it is common to subdivide these ranges into smaller subnets. Dedicated space for carrier-grade NAT deployment In April 2012, IANA allocated the block 100...🔗Private network

Subnetwork

A subnetwork or subnet is a logical subdivision of an IP network. The practice of dividing a network into two or more networks is called subnetting. Computers that belong to the same subnet are addressed with an identical most-significant bit-group in their IP addresses. This results in the logical division of an IP address into two fields: the network number or routing prefix and the rest field or host identifier. The rest field is an identifier for a specific host or network interface. The routing prefix may be expressed in Classless Inter-Domain Routing (CIDR) notation written as the first address of a network, followed by a slash character (/), and ending with the bit-length of the prefix. For example, 198.51.100.0/24 is the prefix of the Internet Protocol version 4 network starting at the given address, having 24 bits allocated for the network prefix, and the remaining 8 bits reserved for host addressing. Addresses in the range 198.51.100.0 to 198.51.100.255 belong to this...🔗Subnetwork

Name server

A name server refers to the server component of the Domain Name System (DNS), one of the two principal namespaces of the Internet. The most important function of DNS servers is the translation (resolution) of human-memorable domain names (example.com) and hostnames into the corresponding numeric Internet Protocol (IP) addresses (93.184.216.34), the second principal name space of the Internet which is used to identify and locate computer systems and resources on the Internet. Although it is typically used in reference to DNS, the term name server may also be used for any computer application that implements a network service for providing responses to queries against a directory service which translates an often humanly meaningful, text-based identifier to a system-internal, often numeric identification or addressing component. This service is performed by the server in response to a service protocol request. Domain Name Server The Internet maintains two principal namespaces: the domain name hierarchy and the IP address system. The Domain Name System maintains the domain namespace and provides translation services...🔗Name server

Traceroute

In computing, traceroute and tracert are computer network diagnostic commands for displaying possible routes (paths) and measuring transit delays of packets across an Internet Protocol (IP) network. The history of the route is recorded as the round-trip times of the packets received from each successive host (remote node) in the route (path); the sum of the mean times in each hop is a measure of the total time spent to establish the connection. Traceroute proceeds unless all (usually three) sent packets are lost more than twice; then the connection is lost and the route cannot be evaluated. Ping, on the other hand, only computes the final round-trip times from the destination point. For Internet Protocol Version 6 (IPv6) the tool sometimes has the name traceroute6 and tracert6. Implementations The command traceroute is available on many modern operating systems. On Unix-like systems such as FreeBSD, macOS, and Linux it is available as a command line tool. Traceroute is also graphically accessible in macOS within the ...🔗Traceroute

Nmap

Nmap je softver distribuiran pod GNU GPL licencijom od insecure.org (written by Fyodor) osmišljen kao aplikacija za port scanning odnosno za pronalazak otvorenih "portova" ili vrata na računalima. Programiran je u C, C++, Python (programski jezik), Nmap više-platformska aplikacija što znači da se moze korisiti na raznim operacijskim sustavima. Nmap je u stanju pretpostaviti koji operativni sustav koristi ciljano računalo tehnika poznata kao fingerprinting. Ovaj program je postao neizbježan alat administratora informatičkih sustava prilikom testiranja sigurnosti računala. Kao i mnogi drugi instrumenti ovoga tipa Nmap koriste administratori ali isto tako i crackeri ili script kiddies.🔗Nmap

Mrežni priključak

Mrežni priključak (eng. network port) je žično ili bežično fizičko sučelje za vezu s mrežom koje se nalazi na opremi i putem kojeg je omogućeno daljinsko aktiviranje.🔗Mrežni priključak

Internetski protokol

IP, što je kratica engleskog izraza Internet Protocol, je mrežni protokol za prijenos podataka kojeg koriste izvorišna i odredišna računala za uspostavu podatkovne komunikacije preko računalne mreže. Podatci u IP mreži se šalju u blokovima koji se nazivaju paketi ili datagrami. Specifično je da se prilikom slanja paketa između izvorišta i odredišta unaprijed ne određuje točan put preko mreže kojim će podatci prijeći, te u tom smislu govorimo o IP mreži kao o paketskoj mreži. IP protokol osigurava relativno nepouzdanu uslugu prijenosa podataka na modelu usluge koji se često naziva najboljom mogućom (ili u engleskom originalu best effort), što znači da nema gotovo nikave garancije da će poslani paket ili datagram zaista i doći do odredišta nakon što je poslan. Sam paket se u procesu prijenosa može promijeniti, može se promijeniti redoslijed paketa u odnosu na ona redoslijed kojim su poslani s izvorišta, može se duplicirati ili potpuno izgubiti tijekom prijenosa. Ako aplikacija zahtijeva pouzdanost, koriste se drugi mehanizmi ili protokoli, najčešće na sloju iznad samog IP protokola. Uređaji koji usmjeravaju pakete na njihovom putu kroz računalnu mrežu nazivaju se usmjerivači (eng. router). S obzirom da je sam koncept IP protokola oslobođen mehanizama koji osiguravaju pouzdanost, i sam proces usmjeravanja paketa je relativno brz i jednostavan. To znači da usmjerivači povremeno mogu presložiti redoslijed, promijeniti ili čak izgubiti pakete, što se dobro slaže s modelom najbolje moguće, ali da u konačnici to ne utječe previše na samu uslugu. IP protokol je standard na najvećoj računaloj mreži danas - Internetu. Najraširenija verzija protokola koja je de facto standard Interneta je IP verzija 4 (IPv4), dok je najizglednija sljedeća verzija IP verzija 6 (IPv6). Pojedine verzije se razlikuju u načinu adresiranja, ali i brojnim drugim detaljima. Tako npr. IPv4 koristi 32-bitnu IP adresu, dok recimo IPv6 koristi 128-bitnu adresu. Ostale verzije također postoje, ali nisu u široj uporabi: verzije od 0 do 3 su uglavnom bile rezervirane za posebne namjene ili nekorištene, verzija 5 je eksperimentalna verzija tzv. stream protokola, itd.🔗Internetski protokol

IPsec

In computing, Internet Protocol Security (IPsec) is a secure network protocol suite that authenticates and encrypts the packets of data to provide secure encrypted communication between two computers over an Internet Protocol network. It is used in virtual private networks (VPNs). IPsec includes protocols for establishing mutual authentication between agents at the beginning of a session and negotiation of cryptographic keys to use during the session. IPsec can protect data flows between a pair of hosts (host-to-host), between a pair of security gateways (network-to-network), or between a security gateway and a host (network-to-host). IPsec uses cryptographic security services to protect communications over Internet Protocol (IP) networks. It supports network-level peer authentication, data origin authentication, data integrity, data confidentiality (encryption), and replay protection. The initial IPv4 suite was developed with few security provisions. As a part of the IPv4 enhancement, IPsec is a layer 3 OSI model or internet layer end-to-end security scheme. In contrast, while some other Internet security systems in widespread use...🔗IPsec

ICMP

ICMP (engl. Internet Control Message Protocol) – komunikacijski protokol koji je ugrađen u svaki IP modul da bi omogućio mrežnim prolazima (usmjerivačima) ili računalima slanje kontrolnih poruka o greškama. Zadužen je samo za prijavljivanje grešaka, ali ne i za njihovo ispravljanje. ICMP je dio IP protokola (definiranih unutar RFC 792 za IPv4). Detaljan rad ICMP protokola definiran je u RFC 1122. ICMP pogreške šalju se na izvorišnu IP adresu paketa za koji je vračena pogreška.🔗ICMP

Internet Control Message Protocol version 6

🔗ICMP

TCP

TCP je jedan od osnovnih protokola unutar IP grupe protokola. Naziv je kratica od engleskog naziva Transmission Control Protocol. Korištenjem protokola TCP aplikacija na nekom poslužitelju uključenom u računalnu mrežu stvara virtualnu vezu prema drugom poslužitelju, te putem te ostvarene veze prenosi podatke. Stoga ovaj protokol spada u grupu tzv. spojnih protokola, za razliku od bespojnih protokola kakav je primjerice UDP. TCP garantira pouzdanu i isporuku podataka u kontroliranom redoslijedu od pošiljatelja prema primatelju. Osim toga, TCP pruža i mogućnost višestrukih istovremenih povezivanja prema jednoj aplikaciji više klijenata na jednom poslužitelju, gdje su najčešći primjeri za to web ili poslužitelji e-pošte. TCP podržava neke od najčešće korištenih aplikacijskih protokola na Internetu, kao što su HTTP (protokol za pregled web stranica), SMTP (protokol za razmjenu elektroničke pošte), telnet i SSH (protokole za udaljeni rad na računalu) i brojne druge. U IP grupi protokola TCP se u slojevitom prikazu nalazi između samog IP protokola ispod, te aplikacijskih protokola na sloju iznad.🔗TCP

UDP

UDP (User Datagram Protocol) je protokol koji se nalazi u dijelu transportne razine OSI modela, te je uz TCP jedan od temeljnih Internet protokola. UDP omogućuje slanje kratkih poruka (datagram) između aplikacija na umreženim računalima. U odnosu na mrežnu razinu OSI modela UDP dodaje samo funkcije multipleksiranja i provjeravanja pogreške prilikom prenošenja podataka, a nema mogućnost provjere primitka poruke jer ne čuva informaciju o stanju veze (tj. radi na principu pošalji i zaboravi). Zbog toga se koristi kada je bitnija brzina i efikasnost od pouzdanosti, npr. za prijenos govora u realnom vremenu (VoIP telefonija), a također i kada je potrebno slanje iste poruke na više odredišta (multicast). UDP pruža nespojnu i nepouzdanu uslugu transporta paketa te je moguća međusobna komunikacija bez uspostave stalne veze. Budući da ne vodi računa o mogućem gubitku paketa, protokoli na višem sloju (aplikacijskom) moraju se skrbiti za to. UDP je minimalna nadogradnja IP protokola, pa mu je zaglavlje jednostavnije od zaglavlja protokola TCP. Nadograđeni dio čine izvorišna i odredišna vrata koja određuju procese pošiljatelja i primatelja paketa , duljina koja predstavlja broj okteta u cijelom paketu uključujući i zaglavlje, te kontrolni zbroj zaglavlja. Protokol SNMP (Simple Network Management Protocol) je jedan protokol koji koristi UDP kao transportni protokol.🔗UDP

DHCP

DHCP (engl. Dynamic Host Configuration Protocol) mrežni je protokol korišten od strane mrežnih računala za dodjeljivanje IP adresa i ostalih mrežnih postavki kao što su pretpostavljeni gateway, subnet maska i IP adrese DNS servera s DHCP servera. Olakšava konfiguraciju mreže jer eliminira ručno dodavanje osnovnih postavki za jednu računalnu mrežu. DHCP klijent se brine da su dodijeljene IP adrese ispravne i da u mreži nema sukoba adresa. DHCP je prihvaćen kao standardni protokol u listopadu 1993. godine (RFC 1531). Posljednja definicija datira iz ožujka 1997. godine (RFC 2131). Najnovija nestandardna verzija protokola koja opisuje DHCPv6 u novom IPv6 okruženju je predstavljena u srpnju 2003. godine (RFC 3315). Svrha DHCP servisa je da automatiziranom dodjelom adresa na mreži olakša i pojednostavi njenu administraciju. U tom procesu klijent i server razmjenjuju niz različitih poruka. DHCP Lease Kad računalo ili drugi uređaj (smartphone, printer, smart TV...) spojimo na novu mrežu, (žičanu ili bežičnu) pod uvjetom da već nema upisanu fiksnu adresu, pokreće se mehanizam traženja IP adrese i ostalih parametara potrebnih za njegovo funkcioniranje na mreži, takozvano INIT stanje IP adresa identificira uređaj na mreži i omućuje mu lokalni pristup te pristup internetu. Procedura dodjele IP adrese kreće tako da uređaj na broadcast adesu mreže pošalje zahtjev koji zovemo DHCPDISCOVER a traži da mu se javi DHCP server koji je voljan dodijeliti IP adresu. Ako takav server na mreži postoji i ispravno je podešen, nakon primitka spomenutog zahtjeva odgovorit će sa DHCPOFFER porukom koja porvrđuje postojanje DHCP servera i raspoloživih IP adresa na njemu. Ukoliko klijent želi prihvatiti ponuđenu uslugu šalje DHCP serveru poruku DHCPREQUEST da bi rezervirao IP adresu, a server odgovara sa DHCPACK potvrdom i dodjelom adrese na određeno vrijeme. Ograničeno vrijeme „najma“ adese osigurava da će klijent nakon njegovog isteka provjeriti sa DHCP serverom ima li kakvih promjena u konfiguraciji. Moguće je, naravno, da je server podijelio sve raspoložive adrese pa će u tom slučaju zahtjev DHCPREQUEST odbiti sa DHCPNACK porukom nakon čega se uređaj vraća u INIT stanje. DHCP Renew Ovisno o serveru, ali načelno na polovici vremena najma (istek T1 timera) uređaj će u RENEWING stanju ponovno kontaktirati DHCP server kako bi obnovio najam i tako ostao u komunikaciji sa ostalim uređajima na mreži. Taj se proces događa automatski i za njega nije potrebna nikakva interakcija korisnika. Proces je sličan "DHCP Lease" proceduri samo što se više ne šalje DHCPDISCOVER nego DCPREQUEST direktno prema DHCP serveru od kojeg smo dobili adresu, a uređaju će najčešće biti dopušteno da koristi adresu koju je već imao, za sljedeći „lease time“ period. Ako se obnova adrese iz nekog razloga ne izvrši korektno, uređaj prestaje koristiti adresu koju je imao. DHCP Rebind Ukoliko istekne 7/8 vremena najma (istek T2 timera) a uređaj nije uspio obnoviti adresu, u REBINDING stanju se pokreće proces „Lease Rebind“ koji je kreće sa DHCPREQUEST porukom na broadcast adresu no ovaj puta potpisanom sa još važećom adresom.ostatak procedure je jednak INIT stanju. DHCP Timeout Klijentski uređaji imaju zadano maksimalno vrijeme čekanja na odgovor DHCP servera nakon kojeg, ovisno o načinu na koji su konfigurirani, sami sebi dodjeljuju IP adresu iz APIPA raspona, odspajaju se s mreže ili čekaju ponovni pokušaj traženja DHCP servera.🔗DHCP

Sustav domenskih imena

Sustav domenskih imena ili DNS (eng. Domain Name System) je hijerarhijski distribuirani sustav imenovanja za servise te računala i ostale uređaje spojene na Internet ili privatnu mrežu. On povezuje različite informacije s domenskim imenima pripisanim svakom od subjekata u domeni. Prije svega, on prevodi lako pamtljiva domenska imena u brojčane IP-adrese koje su potrebne za lociranje računalnih servisa i uređaja širom svijeta. Omogućujući globalno rašireno usmjeravanje prema ključnim riječima, DNS je osnovni element funkcionalnosti Interneta. DNS raspoređuje odgovornost za pripisivanje domenski imena i pridruživanje tih imena IP adresama određivanjem autoritativnih imeničkih servera za svaku domenu. Autoritativnim imeničkim serverima je pripisana odgovornost za svoju točno određenu domenu i po redu se mogu pripisati drugi imenički serveri za njihove poddomene. Ovaj mehanizam je izgradio DNS kao raspoređen i tolerantan na greške i pomogao je u izbjegavanju potrebe za jednim jedinstvenim registrom koji bi se trebao neprestance konzultirati i ažurirati. Dodatno, odgovornost za održavanje i ažuriranje glavnog zapisa (master record) za domene je raširena među mnogim registrima domenskih imena, koji se nadmeću za obavljanje posla krajnjeg korisnika (vlasnika domene). Domene se mogu pomicati iz registra u registar u bilo koje vrijeme. DNS također precizira tehničku funkcionalnost ovih servisa baze podataka. Definira DNS protokol, precizne detaljan opis podatkovne strukture i komunikaciju izmjene podataka korištene u DNS-u kao dio pojmova Internet protokola (IP modela). Internet podržava dva osnovna imenička prostora, hijerarhija domenskih imena te adresni prostor Internet Protocol-a (IP-a). DNS podržava hijerarhiju domenskih imena i omogućava servise prevođenja između sebe i adresnog prostora. Internet imenički serveri i komunikacijski protokol objedinjuje se u DNS. DNS imenički server je server koji sprema DNS zapise za domenska imena, kao što su adresni (A ili AAA) zapisi, imenički serverski (NS) zapisi te zapis izmjenjivača pošte (MX) (pogledaj također listu tipova DNS zapisa); DNS imenički server odgovara na upit prema svojoj bazi podataka.🔗Sustav domenskih imena

FTP

File Transfer Protocol (FTP) je standardni mrežni protokol koji se koristi za premještanje datoteka s jednog hosta na drugi putem mreže temeljene na TCP-u, kao što je Internet. FTP je sagrađen na korisničko-serverskoj arhitekturi te koristi odvojeno nadzornu i podatkovnu vezu između korisničkog računala i servera. FTP korisnici se mogu ovjeriti koristeći čisti tekst kao protokol prijave, obično u obliku korisničkog imena i zaporke, ali se mogu spojiti i anonimno ako je server konfiguriran kako bi to dopustio. Za siguran prijenos koji skriva (šifrira) korisničko ime i zaporku, te šifrira sadržaj, FTP se često osigurava sa SSL/TLS („FTPS“). Ponekad se za zamjenu koristi također SSH File Transfer Protocol (SFTP), ali je tehnološki drugačiji. FTP veza se uspostavlja na zahtjev korisničkog računala prema serverskom računalu. Korisničko računalo mora posjedovati program koji implementira FTP protokol (tzv. FTP klijent), a serversko računalo mora posjedovati program koji prihvaća veze na standardnom FTP portu te također razumije komande protokola FTP (tzv. FTP server ili FTP demon). Kada se veza uspostavi, klijentski program šalje korisničke komande serverskom programu, koji ih obavlja i šalje odgovor. Taj odgovor može biti poruka da je naredba uspješno obavljena, datoteka koja je zahtijevana ili poruka o grešci. Prve FTP korisničke aplikacije su bile aplikacije naredbenog retka (command-line aplications) razvijene prije operativnih sustava (OS) i grafičkog korisničkog sučelja (GUI) te se također dostavljaju s većinom Windows, Unix- i Linux operativnih sustava. Puno FTP klijenata i automatiziranih usluga se od tada razvilo za računala, servere, prijenosne uređaje i hardver te je FTP ugrađen u stotinu proizvodnih aplikacija, kao što su uređivači web stranica.🔗FTP

HTTP

HTTP (engl. Hyper Text Transfer Protocol) je glavna i najčešća metoda prijenosa informacija na Webu. Osnovna namjena ovog protokola je omogućavanje objavljivanja i prezentacije HTML dokumenata, tj. web stranica. HTTP je samo jedan od protokola aplikativne razine koji postoje na Internetu. Drugi značajniji internetski protokoli na aplikacijskoj razini su: FTP, HTTP, HTTPS, IMAP, IRC, NNTP, POP3, RTP, SIP, SMTP, SNMP, SSH, SSL, Telnet, UUCP, BitTorrent ... Razvoj i standardizaciju HTTP protokola nadgledaju World Wide Web Consortium (W3C) i radne skupine Internet Engineering Task Force.🔗HTTP

IMAP

Internet Message Access Protocol (IMAP) ime je za popularni protokol za preuzimanje elektronske pošte preko interneta, drugi popularni protokol je Post Office Protocol (POP). Nedovršeni članak IMAP koji govori o internetu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.🔗IMAP

Post Office Protocol

Post Office Protocol (POP) ime je za jedan od popularnih protokola za prijenos elektroničke pošte preko IP mreža, drugi protokol za prijenos elektroničke pošte je IMAP.🔗Post Office Protocol

Secure Shell
Telnet

Telnet je mrežni protokol unutar IP grupe protokola koji se koristi na Internetu ili u lokalnim mrežama. Namjena ovog protokola je uspostava dvosmjernog 8-bitnog komunikacijskog kanala između dva umrežena računala. Najčešće se koristi da osigura korisniku jednog računala sesiju za korištenje tzv. sučelja komandne linije na drugom računalu. Sam naziv protokola dolazi od kratice engleskog naziva TELephone NETwork iz kojeg se vidi da je protokol dizajniran s namjerom povezivanja jednog terminala na udaljeno računalo. Uobičajeno je da se izraz telnet koristi i kao naziv interaktivnog klijentskog programa koji omogućava spajanje na drugo računalo protokolom telnet. Taj je klijentski program pod tim nazivom standardno dostupan na gotovo svim UNIX i Linux operacijskim sustavima gotovo od samih početaka, a u novije vrijeme i na svim drugim operacijskim sustavima. Stoga je poznat i izraz telnetirati se na drugo računalo, što označava korištenje klijenta telnet i protokola telnet za povezivanje na drugo računalo.🔗Telnet

American Registry for Internet Numbers

The American Registry for Internet Numbers (ARIN) is the regional Internet registry for Canada, the United States, and many Caribbean and North Atlantic islands. ARIN manages the distribution of Internet number resources, including IPv4 and IPv6 address space and AS numbers. ARIN opened for business on December 22, 1997 after incorporating on April 18, 1997. ARIN is a nonprofit corporation with headquarters in Chantilly, Virginia, United States.ARIN is one of five regional Internet registries in the world. Like the other regional Internet registries, ARIN: Provides services related to the technical coordination and management of Internet number resources Facilitates policy development by its members and stakeholders Participates in the international Internet community Is a nonprofit, community-based organization Is governed by an executive board elected by its membership Services ARIN provides services related to the technical coordination and management of Internet number resources. The nature of these services is described in ARIN's mission statement: ...🔗American Registry for Internet Numbers

Réseaux IP Européens Network Coordination Centre
Asia-Pacific Network Information Centre
Latin America and Caribbean Network Information Centre
AFRINIC

AFRINIC (African Network Information Centre) is the regional Internet registry (RIR) for Africa. Its headquarters are in Ebene, Mauritius. Before AFRINIC was formed, IP addresses (IPv6 and IPv4) for Africa were distributed by the Asia-Pacific Network Information Centre (APNIC), the American Registry for Internet Numbers (ARIN), and the RIPE NCC. ICANN provisionally recognised AFRINIC on 11 October 2004. The registry became operational on 22 February 2005. ICANN gave it final recognition in April 2005. Organisational Structure Board of Directors The AFRINIC Board consists of a nine-member Board of Directors. Six of the directors are elected to represent the different sub-regions, while two directors are elected to serve on the Board-based solely on competency as opposed to regional representation. The last seat on the Board is filled by the Chief Executive Officer. Elections are held at each AFRNIC Annual General Meeting (AGMM), which is conducted around May/June every year. Voting takes place both on site at these meetings and prior to the meeting via...🔗AFRINIC

Jezici